Neke vijesti čuješ i zaboraviš. U gomili svakodnevnih obveza, samo su pozadinski šum. A onda naiđeš na vijest koja te pogodi tamo gdje si mislio da više ne boli.
Vijest da su dječaka brutalno pretukli njegovi vršnjaci, ovdje u Zagrebu, blizu Bundeka, spada u tu drugu kategoriju. Tko god je ikad doživio nasilje – bilo od poznatih osoba ili od potpunih stranaca – trpio udarce, uvrede i ponižavanje, osjetio strah ili samo otrpio omalovažavajući pogled, ovakva vijest te ne ostavlja ravnodušnim.
Svaki put kad mediji objave vijest o brutalnom napadu – pogotovo kad je riječ o djetetu – čini mi se da svi zadržavamo dah. Kritiziramo društvo koje postaje sve agresivnije, optužujemo državu koja je propustila zaštititi svoje najslabije članove i pitamo se tko odgaja takve monstrume. Nakon svega toga nazovemo tu osobu “žrtvom” možda podijelimo objavu i nastavimo skrolati. Zabavimo se sa sljedećom vijesti koja naiđe, tračem ili videom gdje se netko glupira pred kamerom za lajkove.
Tuđu bol pospremamo u izolirane pretnice naše svakodnevnice. Zapravo ne znamo što s tom boli i to je opasno. Tako olakšavamo da se napad ponovi, ovaj put možda još i brutalniji.
U međuvremenu rana ostaje. U društvu. U sjećanju. U razgovoru.
Znam kako izgleda kad šutiš dok te vrijeđaju. Ismijavaju te jer si drugačiji od ostalih u svojoj sredini. Znam i kako boli kad nitko ništa ne kaže. Kad nitko to ne zaustavi. A najgore je kad oni koji su te trebali zaštiti ne vjeruju da rana postoji. U mojem slučaju rana nije bila vidljiva, isto je boljela.
Što misliš, kako je majci ili ocu dječaka koji je pretučen do krvi?
Nisu samo izgubili osjećaj sigurnosti. Izgubili su vjeru u sustav. U školu. U tuđu djecu. U odrasle koji su to trebali spriječiti. Kad ti dijete zbog sadržaja na društvenim mrežama završi na operacijskom stolu jer su ga vršnjaci pretukli skoro do smrti, više ništa nije normalno.
Što osjeća prijatelj napadnutog djeteta? Učitelj koji nije ništa primijetio? Prolaznik koji je zaključio da je to samo dječje naguravanje i produžio je svojim putem?
Krivnju. Šok. Tišinu. I pitanje koje svi nosimo: Jesam li mogao nešto poduzeti?
Naravno da napad osuđujemo. Brzo. Brzo i zaboravljamo. Većina u sebi kažu: “Što ja imam s tim? Neka institucije rade svoj posao.” Upravo takva šutnja, takvo nečinjenje čini nas suučesnicima. To je ono peto lice nasilja koje nas promatra iz ogledala.
Dnevno smo prepravljeni slikama nasilja kroz filmove, tv serije, videoigre, a sad i sve više kroz društvene mreže. Nova generacija odrasta u uvjerenju da je nasilje normalan oblik komunikacije. Brutalnost dolazi u zabavnom pakiranju. Nije to samo čin. Dokaz je statusa. Dobiva pažnju, lajkove, moć. Što će se dogoditi ako sutra netko tko je odrastao sa oznakom “žrtve” istom brutalnošću pokuša dokazati svoju vrijednost u društvu?
A napadači? Što bi se dogodilo da pogledaju u oči vršnjaka kojeg su pretukli? Bez bahatosti. Bez maski. Da vide bol koju su izazvali. Da osjete sram koji peče. Krivnju koja te stišće iznutra i od koje ne možeš pobjeći. Ne kao kaznu – nego da se suoče sa posljedicama. Da shvate da to što su napravili nije snaga već slabost. Odraz nesigurnosti.
Slažem se teško će se tako nešto dogoditi. A bez toga ostajemo u začaranom krugu, nasilje postaje pravilo, a šutnja norma.
Dječak koji je preživio ovaj napad upravo proživljava najteže dane svog mladog života. Ne poznajem ga. Ali suosjećam s njim. Osjećaj neprihvaćenosti, ranjivosti i straha neće nestati preko noći. I najgore je što ti osjećaji nisu njegovi. Nametnuti su mu. Nasilno. Bešćutno.
O tome treba govoriti. Nije to samo vijest. On je stvarna osoba.
Ne želim živjeti u društvu u kojem se bol djece pretvara u viralni sadržaj. Želiš li to ti?
Kad vidiš nasilje – reagiraj. Kad čuješ šapat – saslušaj. Kad prepoznaš bol – ne okreći glavu.
Kakvo društvo gradimo? Kakve mlade ljude odgajamo? Ono što ne zaustavimo ponovit će se. Možda baš onome do koga ti je najviše stalo.